Pitanje:
Koja je važnost spoznaje Allahovih lijepih imena?
Odgovor:
Spoznaja Allahovih, dž. š., imena ima veliku važnost zbog sljedećih stvari:
• Spoznaja Allaha, dž. š., Njegovih imena i atributa općenito se smatra najuzvišenijom i najvažnijom spoznajom. Vrijednost i veličina svake spoznaje i nauke mjeri se i cijeni prema predmetu spoznaje i istraživanja. Ono što se u ovom slučaju spoznaje jeste Allah, dž. š., i to putem Njegovih lijepih imena, atributa i djela. Bavljenje vjernika ovom znanošću kroz detaljna istraživanja i zaokupljenost najuzvišenijim težnjama i uz postizanje spoznaje – ubraja se u najveću milost i dar od Allaha, dž. š. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najjasnije objasnio pitanja vezana za ovu spoznaju. Zbog pažnje i brige koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uložio u pojašnjavanju ovih pitanja, ashabi se nisu razišli u shvatanju ovih primarnih pitanja kao što su se razišli u shvatanju nekih šerijatskih propisa.
• Spoznaja Allaha, dž. š., podstiče ljubav i strahopoštovanje prema Njemu, budi se nada za oprostom i čini da vjernik iskreno djeluje u Njegovo ime. Ovo je za jednog vjernika sreća, u pravom smislu te riječi. Nema drugog načina da se spozna Uzvišeni Allah osim putem spoznaje Njegovih lijepih imena i nastojanja da se shvate njihova značenja.
• Spoznaja Allaha, dž. š., putem Njegovih lijepih imena povećava iman, kao što je rekao šejh Abdurrahman b. Sa‘di, r. a.: “Vjerovanje u Allahova, dž. š., lijepa imena i njihova spoznaja ujedno obuhvata sve tri vrste tevhida: (1) vjerovanje da je samo Allah, dž. š., Tvorac i Gospodar svega (tevhidur-rububijje), (2) vjerovanje da se samo Njemu može činiti ibadet (tevhidul-uluhije) i (3) vjerovanje da samo Njemu pripadaju imena i svojstva savršenstva (tevhidul-esmai ves-sifat).
Ovi principi su srž imana, njegova radost, duša i krajnji cilj, kao i osvježenje od duševnih briga. Shodno povećanju spoznaje jednog vjernika vezano za Allahova, dž. š., lijepa imena i svojstva, raste njegov iman i čvrstina uvjerenja (jekina).” (Vidjeti: Sa‘di, Et-Tevdihu vel-bejan li šedžereti-iman, str. 41)
• Allah, dž. š., stvorio je stvorenja kako bi Ga spoznali i samo Njemu činili ibadet. Ovo je ono što se postavlja pred njih kao krajnji cilj. O ovom cilju Ibn Kajjim kaže sljedeće: “Ključ poziva svih poslanika, alejhimus-selam, i suština njihovih poslaničkih misija jeste spoznaja Njegovih lijepih imena, svojstava i djela od strane vjernika. Na ovu spoznaju dalje se nadovezuju i grade svi ostali zahtjevi, od početka do kraja, koje poslanstvo postavlja.” (Vidjeti: Ibn Kajjim, Es-Savaikul-mursele alel-džehmjije vel-muatilla, 1/150–151)
Zaokupljenost i bavljenje spoznajom Allaha, dž. š., jeste zanimanje za ono zbog čega je čovjek i stvoren. Svako zapostavljanje ovog momenta predstavlja zanemarivanje primarnog čovjekovog zadatka na ovom svijetu. Značenje imana ne svodi se samo na izgovor, bez istinske spoznaje Allaha, dž. š. Suština imana i vjerovanja u Allaha, dž. š., ogleda se u tome da vjernik spozna svoga Gospodara u kojeg vjeruje. Na tom putu on ulaže svoj trud kako bi spoznao Allaha, dž. š., putem Njegovih lijepih imena i svojstava. Uporedo s njegovom spoznajom svog Gospodara i njegov iman će se povećavati.
• Poznavanje Allahovih, dž. š., lijepih imena osnova je svake vrste znanja, kao što to tvrdi Ibn Kajjim: “Spoznaja Allahovih, dž. š., lijepih imena osnova je svake vrste znanja. Ova znanja i znanosti baziraju se na Njegovim stvorenjima, Njegovoj naredbi (prirodni zakoni), Njegovom stvaranju i onome što je On objavio. Ishodište stvaranja i naredbe jeste u lijepim Allahovim, dž. š., imenima, tako da su oni sa njima povezani nužnom vezom. Obuhvatanje Allahovih, dž. š., lijepih imena (putem učenja napamet, razmišljanja o njihovom značenju i postupanja po onome što ona od vjernika zahtijevaju), također je osnova za obuhvatanje svake vrste znanja, jer su one povezane i u skladu sa Allahovim, dž. š., lijepim imenima…” (Vidjeti: Ibn Kajjim, Bedaiul-fevaid, 1/163, i Esmaullahi el-husna 6–8)
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 18.
