Pitanje:
Jesam li dužan davati zekat na trgovačku robu (nekretninu ili auto) ako je prodajem i istovremeno je koristim za vlastite potrebe?
Odgovor:
Hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, obveznik nije dužan davati zekat na stvari koje posjeduje i njima se koristi sve dok ne donese odluku da će tim stvarima trgovati. Kad je riječ o ovom pitanju, veoma je važno napraviti razliku između robe koju čovjek prodaje i one kojom trguje. Trgovina je širi pojam od prodaje. Naime, čovjek određenu stvar, koju posjeduje, može prodavati iz više razloga, pa je može prodavati zato da je se oslobodi, ili zato što mu se ona ne sviđa, ili zbog toga što se nalazi u teškoj materijalnoj stiuaciji, ili zato što mu je potreban novac i tako dalje, dok se trgovina poduzima radi ostvarenja profita. Glede obaveznosti davanja zekata mjerodavna je namjera da se trguje, a ne namjera da se proda određena roba.
Drugo, kupnja neke robe radi trgovine i upotrebe za vlastite potrebe može imati nekoliko pojavnih oblika.
Prvi oblik jest da čovjek određenu robu kupi s namjerom posjedovanja i upotrebe za vlastite potrebe, imajući namjeru da će je prodati ako u tome vidi ostvarenje profita. Na takvu robu ne daje se zekat jer je ona kupljena prvenstveno zbog vlastite potrebe i posjedovanja. U hanefijskom djelu ed-Durrul-muhtar, 2/274, kaže se: “…ili ako čovjek kupi nešto zbog vlastitih potreba, a ima namjeru da to proda i zaradi ako mu se ukaže prilika, ne daje zekat na tu robu.” U djelu el-Muhitul-buhrani stoji: “Hišam kazivaše da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat. Muhammed je odgovorio: ‘Davat će zekat na tu robu samo u onom slučaju kad je kupi prvenstveno radi trgovanja njome.’” Imam es-Semerkandi naveo je ovaj slučaj u nešto izmijenjenoj verziji, pa je rekao: “Hišam je govorio da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija: ‘Hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat?’ Muhammed mu je odgovorio: ‘Neće na tu robu davati zekat. Ljudi kupe zarad vlastitih potreba, pa prodaju ako u tome vide profit’” (Ujunul-mesail, str. 42). Šejh Ibn Usejmin veli: “Pretpostavimo da čovjek ima nekretnine kojima ne želi trgovati, ali bi ih prodao kad bi mu neko za njih ponudio velik iznos novca – te se nekretnine ne smatraju trgovačkom robom jer ih čovjek ne posjeduje s namjerom da njima trguje. Uostalom, svaki bi čovjek vjerovatno prodao ono što posjeduje kad bi mu neko ponudio izuzetno veliki iznos za to, pa makar se radilo o kući, autu…” (eš-Šerhul-mumti, 6/142)
Drugi oblik jest da određenu robu (auto ili stan u kojem živi ili ga daje pod kiriju) kupi s namjerom trgovine i zarad ostvarenja profita, a njome se koristi dok je ne proda. Na takvu se robu daje zekat jer je kupljena prvenstveno s namjerom trgovanja i ostvarenja materijalne dobiti, te, kad je riječ o obaveznosti davanja zekata, korištenje te stvari nema nikakav utjecaj. U djelu Hašijetu Ibni Abidin, 2/272, kaže se sljedeće: “Ako čovjek nešto kupi radi trgovine i zarade te se time koristi dvije godine, naprimjer, to i dalje ima status trgovačke robe na koju daje zekat. Zekat neće davati na tu robu onda kad odluči da njome prestaje trgovati.”
Treći je oblik da robu kupi podjednako s namjerom da se njome koristi i da njome trguje, te nijedna od tih namjera nije glavna, a ni sporedna. Primjer za ovaj oblik jest da čovjek kupi stan radi stanovanja u njemu dvije godine, naprimjer, ili radi njegova izdavanja, kao i radi toga da ga zatim proda jer će tad nekretnine poskupjeti. Kad je riječ o robi kupljenoj s ovom namjerom, većina islamskih učenjaka smatra da se na nju zekat mora dati. Oni svoj stav obrazlažu time što kažu da odluka o upotrebi te robe za vlastite potrebe ne poništava odluku o trgovanju njome. Šejh Ibn Baz kazao je: “Kad se radi o nekretninama koje su na prodaju, a koje su istovremeno date pod zakup, na njih se svake godine mora dati zekat u protivvrijednosti onog dana kad se vrši procjena njihove vrijednosti” (Medžmuu fetava, 14/168).
Četvrti oblik jest da robu kupi s namjerom da se njome koristi ili da je iznajmi, imajući namjeru da će je prodati onda kad mu više ne bude potrebna, odnosno da će je zamijeniti za neku drugu robu. U tom slučaju ne daje na nju zekat, zbog nepostojanja namjere trgovanja njome i ostvarenja profita. Kao primjer možemo navesti agencije za izdavanje auta koje auto kupe s namjerom da ga izdaju dvije-tri godine i da ga zatim prodaju kako bi kupili nov auto. U tom slučaju zekat se daje samo na zaradu, a ne na auto kao trgovačku robu. U djelu el-Muhitul-buhrani, 2/249, stoji: “Onaj ko kupi zapregu i izdaje je ljudima ne mora dati zekat nakon što prođe godinu dana, jer je nije kupio s namjerom trgovine već s namjerom ostvarenja zarade. I kad je o tome riječ, nije mjerodavna ni namjera da će zapregu na koncu prodati.” A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
islamqa.info
