Pitanje:
Zakleo sam se da ću odgovarati jedan predmet i, kad sam se javio profesoru da odgovaram, nije mi dozvolio. Jesam li dužan postiti tri dana da se iskupim za zakletvu?
Odgovor:
Ako se čovjek zakleo da će odgovarati određenu lekciju podrazumijevajući time da će se dobrovoljno javiti, on je svoju zakletvu ispunio. A ako je pak pod zakletvom podrazumijevao da će odista odgovarati određenu lekciju, to jest, ponuditi profesoru odgovore na postavljena pitanja, ali mu profesor to nije dozvolio, ni tada, prema mišljenju šejha Ibn Usejmina, nije prekršio zakletvu, osim što mora izvršiti ono za šta se zakleo, i to čim mu se pruži prva prilika; ako to ne izvrši, prekršio je zakletvu i mora se iskupiti.
Neki ljudi griješe kad je posrijedi iskup za prekršenu zakletvu, pa kažu: “Prekrišio sam zakletvu i moram postiti tri dana!”
Evo objašnjenja: iskup za zakletvu predviđen je časnim Kur’anom: “…otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se!” (el-Maida, 89). Dakle, čovjek koji se mora iskupiti za prekršenu zakletvu, prvo mora nahraniti deset siromaha (pripremiti im po jedan obrok), ili odjenuti deset siromaha, ili roba ropstva osloboditi. A ako ne može učiniti nijednu od ove tri stvari, tek tada je dozvoljeno da posti tri dana, čime će se iskupiti. Treba znati da onaj ko posti tri dana, a ne postupi prema ovom redoslijedu iako je kadar i imućan, nije svoju zakletvu otkupio. Njegov se post smatra nafilom, a obaveznost otkupa zakletve ostaje.
A neznanje ovdje nije opravdanje. Onaj ko ne zna šta je šerijatski propis u ovakvim situacijama pa pogrešno postupi, nema grijeha, ali svoju grešku mora ispraviti. To jest, ako pretpostavimo da postoji imućan čovjek koji nije znao za redoslijed u otkupu za zakletvu pa posti tri dana (misleći da je to dovoljno), dužan je učiniti novi iskup nahranivši deset siromaha ili ih odjenuvši.
Na kraju, ko čovjeka tjera da sebi otežava život. Istinu je rekao onaj ko je kazao da čovjeku niko, kao on, ne može naprtiti tolike teškoće u životu. Jedni se zaklinju da će činiti dobro, drugi se zaklinju da neće činiti zlo, treći se zavjetuju Allahu stavljajući sebi u obavezu ono što im On nije obavezom učinio… Plemenita braćo i čestite sestre, Allah, džellešanuhu, nije nam naredio da se zaklinjemo, ali jest naredio da vodimo brigu o svojim zakletvama i da se, ako ih prekršimo, iskupimo onako kako to On zahtijeva. K tome, često zaklinjanje dovodi do omalovažavanja Božijeg imena i skrnavljenja svetosti zakletve u islamu. Zato, neka čovjek, prije nego što se zakune, razmisli o posljedicama svojih riječi. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha na oba svijeta.
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
