Pitanje:
Sellam alejkum, htio bih da pitam vezano za nijjet u namazu, je li potrebno izgovoriti riječima, i na primjer, ako bih ja predvodio namaz ima li poseban nijjet?
Odgovor:
Alejkumu selam.
Imam Ibnu Nudžejm El-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiru… u djelu Šerhul-Medžme'a, od Ibnul-Melika stoji: Ko namjeri klanjati namaz, i bude znao da li je u pitanju podne ili ikindija ili nafila ili na-kaza (naklanjavanje) – to će mu se smatrati nijjetom, i nije u potrebi za drugim nijjetom radi detaljnijeg definisanja postupka, ako odmah nakon toga učini tahrim (počne s namazom)… Znanje se spominje da je u srcu, pa je zbog toga nijjet djelo srca, i jezik nema veze s njim… Najmanji vid toga jeste da ako bi upitali čovjeka o tome što čini da nam odmah može odgovoriti bez razmišljanja…
Od Muhammeda el-Šejbanije, rhm., se prenosi da je rekao – ako bi čovjek, prilikom uzimanja abdesta, zanijetio da hoće klanjati podne ili ikindiju, za imamom, i nakon tog nijjeta ne bude se bavio radnjama ne vezanim za namaz, i kada dođe na mjesto obavljanja namaza – počne s namazom, a ništa od nijjeta više ne spomene – takav namaz mu je dozvoljen sa onim prvim nijjetom kojeg je imao prilikom uzimanja abdesta. Ovo se prenosi od imama Ebu Hanife i Ebu Jusufa.
U djelu el-Beda'i se bilježi da je Ebu Jusuf, rhm., rekao: „Ko izađe iz svoje kuće, s namjerom da obavi farz-namaz u džematu, pa kada stigne do imama, donese početni tekbir – i u tom momentu se ne prisjeti nikakvog nijjeta – takav postupak mu je dozvoljen. Imam el-Kerhi, rhm., kaže: Nije mi poznato da se iko od naše uleme razišao sa Ebu Jusufom po ovom pitanju. Islamska ulema je složna na tome da ako čovjek zanijeti svojim srcem i ništa ne izgovori – takav postupak mu je ispravan, kako to spominje velik broj učenjaka. Ono što se spominje u djelu el-Hanijja i kod imama Šafije – da je izgovor jezikom obavezan, to se ne prihvata.
Šejhovi se razilaze po pitanju izgovaranja nijjeta jezikom:
1. Mustehabb (Munjetul-Musalli) Ovo je odabrano mišljenje, u djelu el-Mudžteba označeno kao ispravno, i u djelu el-Hidaja, el-Kafi, el-Tebjin opisano kao dobar postupak za sabiranje misli.
2. Sunnet U djelu el-Ihtijar se ovo mišljenje pripisuje Muhammed b. el-Hasenu, kao i u djelu el-Muhit, el-Beda'i.
3. Bid'at U pitanju je novotarija izuzev kod čovjeka koji nije u stanju srcem donijeti nijjet sve dok ga ne izgovori jezikom. U takvom slučaju je nijjet mubah-dozvoljen. (el-Kunja)
4. Sunnet je zadržati se na nijjet srca – ali ako čovjek to izgovori jezikom, dozvoljeno je.
5. Mekruh (Šerhul-Munjeh)
Ono što je Zahir-očito u djelu Fethul-Kadir, jeste odabir da je u pitanju bid'at-novotarija. Neki hafizi kažu: Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., se ništa ispravnim putem ne prenosi po ovom pitanju, niti sahih niti da'if – da je prilikom početnog tekbira izgovarao: klanjam taj i taj namaz, niti se to prenosi od ikog od ashaba i tabi'ina. Ono što se prenosi jeste da je Poslanik, s.a.w.s., donosio tekbir onda kada bi otpočinjao sa svojim namazom.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra'ik šerh Kenzul-Deka'ik, 3/93.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „El-hamdulillah; nijjet-namjera za taharet – abdest, gusul i tejemmum, te nijjet za namaz, post, hadždž, zekat, kefarete i ostale ibadete – nije u potrebi za izgovorom jezika, na čemu su složni svi islamski učenjaci. Mjesto nijjeta je srce, a ne jezik, uz njihovu opći saglasnot, tako da ako čovjek jezikom izgovori suprotno od onoga što mu je u srcu – u obzir će se uzeti ono što se imala namjera u srcu, ne ono što se reklo.
Ulema se spori samo da li je mustehabb-pohvaljeno u sebi izgovarati nijjet ili nije?
Po ovom pitanju pravnici imaju dva stava. Jedan dio imama hanefijskog mezheba, Šafija i Ahmed smatraju da je mustehabb-pohvaljeno, izgovarati nijjet u sebi, jer je to sigurnije. Jedan dio malikija, imam Ahmed i ostali kažu:
Nije mustehabb – pohvaljeno izgovarati nijjet – jer je to novotarija, ne prenosi se od Poslanika, s.a.w.s., niti od ashaba, niti je Poslanik, s.a.w.s., ikome naredio da izgovara nijjet, niti je ikoga od muslimana tome podučio. Da je taj postupak poznat i propisan, ne bi ga Poslanik, s.a.w.s., zaopostavio, niti njegovi ashabi – a Ummet je svakodnevno, jutrom i večerju, u potrebi za ovim propisom. Ovo mišljenje je najispravnije, po ovom pitanju.
Izgovaranje nijjeta se može smatrati naksom – krnjavošću u razumu i vjeri. U vjeri zato što je u pitanju novotarija, a u razumu zato što je taj postupak ravan postupku čovjeka koji želi jesti pa prije toga kaže: Odlučih da stavljanjem ove ruke u ovu posudu uzmem zalogaj kojeg ću staviti usta, sažvakati, zatim progutati kako bih se najeo i zasitio! – a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 22/232.)
Pripremio odgovor: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
