Pitanje:
Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, griješio?
Odgovor:
Upotrebljavanje riječi grijeh u ovome pitanju velika je greška, jer je “hataja” množina riječi od “hatietun”, a takva je greška nemoguća kad je riječ o Poslaniku. Ispravnije je kazati “ahtau”, množina od “hataun”, jer se ova vrsta pogreške (hataun) lahko oprašta, dok sa grijehom (hatietun) nije takav slučaj.
Što se tiče grijeha (hatietun), poslanici od kojih je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su postali poslanici, nisu uradili nijedan takav grijeh s ciljem nepokornosti Allahu. U ovome se slažu svi muslimani. Dakle, poslanici su sačuvani od velikih grijeha, dok od malih nisu. Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Većina islamskih učenjaka zastupa mišljenje da su poslanici sačuvani od velikih, ali ne i od malih grijeha. Ovo je stav i većine učenjaka tefsira, hadisa i fikha. Čak možemo ustvrditi da sve ono što se prenosi od prvih generacija, priznatih imama, ashaba, tabiina (generacija nakon ashaba), ukazuje na ovaj stav.” (Medžmuul-fetava, 4/319)
Ovo pitanje upućeno je i Stalnom vijeću za fetve:
Pitanje: Neki ljudi, od kojih su i nevjernici, tvrde da poslanici, kao i ostali ljudi, griješe. Kažu da je prvi grijeh počinio Kabil koji je ubio Habila… Zatim, Davud koji je, nakon što su mu došla dva meleka, saslušao prvog, a drugog nije, također, slučaj Junusa kad ga je progutala riba, zatim, slučaj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Zejda b. Harisa, kada je, kako kažu, sakrio nešto što je morao kazati i iznijeti te Poslanikov slučaj sa ashabima kada im je rekao: “Vi bolje znate čisto dunjalučke stvari.” Oni kažu da je u tom pitanju pogriješio. Zatim, slučaj sa slijepcem: “On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao.” Da li poslanici i vjerovjesnici, uistinu, griješe i kako odgovoriti ovim grješnicima?
Odgovor: Da, poslanici i vjerovjesnici griješe, ali ih Allah, dž. š., ne podržava u njihovim greškama, nego ih objašnjava. To je vid milosti prema njima i njihovim narodima. On im oprašta i prima njihovu tevbu, jer je On Onaj koji prašta i koji je milostiv. Ovo je vidljivo iz proučavanja kur’anskih ajeta koji se bave temama navedenim u gornjem pitanju. Što se tiče Ademovih sinova, pored toga što oni nisu poslanici, Allah je ukazao na loše djelo koje je uradio jedan od njih.
(Abdulaziz b. Baz, Abdurrezak Afifi, Abdullah b. Guadejn, Abdullah b. Kaud, Fetava el-ledžnetid-daima, 3/194, br. 6290)
Što se tiče vremena prije poslanstva, učenjaci smatraju da je bilo moguće da su učinili neke manje grijehe, ali je bilo nemoguće da urade neki veliki grijeh, kao što su zinaluk, konzumiranje alkohola i slično, jer su od toga zaštićeni.
Što se tiče vremena nakon poslanstva, istina je da im se desio neki manji grijeh, ali nisu bili podržani u tome.
Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Prenosi se od većine uleme da poslanici nisu nepogrješivi kad su u pitanju mali grijesi, ali se ne podržavaju u tome. Učenjaci ne tvrde da im se ni u kojem slučaju ne može desiti manji grijeh. Rafidije (šiije) su prva frakcija i najglasniji u stavu da su poslanici apsolutno nepogrješivi. Oni zauzimaju takav stav čak i kad je u pitanju zaborav, nenamjerno djelo i tumačenje određenih postupaka.” (Medžmuul-fetava, 4/320)
Poslanici su nepogrješivi u dostavljanju od Allaha, dž. š. Ibn Tejmijja kaže:
“Ajeti koji govore o poslanstvu vjerovjesnika ukazuju na to da su oni nepogrješivi u onome što dostavljaju od Allaha, dž. š. Sve ono što oni saopćavaju sušta je istina. Uostalom, to je značenje nubuvveta: Allah ga obavještava (glagol “enbee” znači obavijestiti) o gajbu – nevidljivom, a on obavještava ljude o tome. Poslanik je zadužen pozivanjem ljudi i saopćavanjem Allahove Objave.” (Medžmuul-fetava, 18/7)
Što se tiče nenamjerne greške, ona može biti iz dvije oblasti: iz oblasti dunjaluka, gdje se može desiti, kao što se i dešavalo, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogriješi. On je u tome kao i ostali ljudi, kao što su zemljoradnja, medicina, obrada drveta itd. Allah, dž. š., nije nam poslao trgovca, zemljoradnika, stolara ili doktora. Greška u ovim stvarima jeste normalna za ljudsku prirodu i ona ne utječe na njegovo poslanstvo. Prenosi se od Rafia b. Hudejdža da je rekao: “Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, ashabi su oprašivali palme, pa ih je upitao: ‘Šta to radite?’ Oni su mu kazali šta čine, a on im tada reče: ‘Možda bi bilo bolje da to ne radite.’ Oni su ga poslušali i nisu to više radili. Kasnije se pokazalo da su plodovi slabiji, te su mu oni to spomenuli. On im tada reče: ‘Ja sam čovjek poput vas. Kad vam naredim nešto iz oblasti vjere, to prihvatite, a ako vam kažem nešto po svome mišljenju – pa i ja sam čovjek.’” (Muslim, br. 2361) Primjećujemo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogriješio u ovoj dunjalučkoj stvari, jer je on u tome poput ostalih ljudi, ali on ne griješi u stvarima vjere.
Što se tiče nenamjerne greške u stvarima vjere, mišljenje koje preovladava kod učenjaka jeste da se to može desiti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali samo kao činjenje onoga što nije bilo preče. Moglo se desiti da se pojavi neko pitanje o kojem nije imao šerijatski tekst na koji bi se oslonio, te bi on nastojao pronaći rješenje na osnovu svoga zaključivanja, kao što to rade i muslimanski učenjaci – ako pogodi ispravno rješenje, tada ima dvije nagrade, a ako pogriješi ima jednu. Tako i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kad vladar donese presudu i pogodi – pripadaju mu dvije nagrade, a kada donese presudu i pogriješi – pripada mu samo jedna nagrada.” (Buhari, br. 6919; Muslim, br. 1716, od Ebu Hurejre)
Ova vrsta greške desila se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa zarobljenicima Bedra:
Prenosi se od Enesa da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od ljudi je zatražio mišljenje o pitanju zarobljenika u Bitki na Bedru, govoreći da im je Allah omogućio da sa njima rade šta žele. Omer b. Hattab ustao je i rekao: ‘Božiji Poslaniče, ubij ih!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se i otišao. Potom se vratio i rekao: ‘Allah, dž. š., omogućio vam je da sa njima postupite kako hoćete, ali su oni vaša dojučerašnja braća.’ Omer je ponovo ustao i rekao: ‘Božiji Poslaniče, pobij ih!’ On se opet okrenu od Omera i ponovi svoje pitanje. Tada ustade Ebu Bekr i reče: ‘Božiji Poslaniče, šta misliš da im oprostiš i prihvatiš otkup?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razvedri se, oprosti im i prihvati od njih otkup. Nakon toga Allah, dž. š., objavio je: ‘Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli (El-Enfal, 68).’” (Hadis prenosi Ahmed)
Primjećujemo da o ovom pitanju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao jasan tekst i rješenje, te je sam potražio rješenje, konsultirajući se sa ashabima. Pokazalo se da je pogriješio u biranju ispravnijeg mišljenja.
Malo je ovakvih slučajeva u hadisu i na nama je da vjerujemo u nepogrješivost poslanika i vjerovjesnika, te da znamo kako oni nisu bili neposlušni Allahu, dž. š. Također, moramo biti vrlo oprezni u pogledu riječi onih koji nastoje ubaciti neke sumnje u pogledu Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, dostavljanja Objave, preko činjenice da može pogriješiti u dunjalučkim stvarima. Međutim, velika je razlika imeđu ovoga dvoga. Također, treba biti na oprezu u pogledu zabludjelih koji smatraju da su neki šerijatski propisi, o kojima nas obavještava Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, plod njegovih ličnih razmišljanja koja mogu biti ispravna, ali i neispravna. Šta oni kažu na Allahove riječi: “On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje.” Molimo Allaha da nas sačuva zastranjivanja i zablude! Allah najbolje zna!
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 69.
