Pitanje:
Ako čovjek boluje od depresije i nekog psihičkog poremećaja, kao rezultat životnih pritisaka kojima je izložen, da li će odgovarati za riječi koje govori sam sebi. Dakle, ne javno pred drugima, već ih šapuće sebi, to uključuje i psovanje Božije odredbe, govorenje ružnih riječi o Allahu. Je li odgovoran, iako se poslije toga pokajao zbog riječi koje je izrekao, ali nije u stanju oduprijeti se pritiscima?
Odgovor:
Hvala Uzvišenom Allahu!
Allahova milost ogleda se i u tome što neće teretiti roba za opsesivnost ili primisli koje mu se javljaju, shodno hadisu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: „Allah je oprostio mom umetu ono što im je duša došaptavala, a nisu to izgovarali ili radili po tome.“ (Bilježe Buhari, 5269, i Muslim, 127.)
Dakle, osobu koju uslijed depresije ili slične situacije duša nagovara na nevjerstvo i grijeh, neće odgovarati za to pod uvjetom ukoliko to ne izgovara jezikom i ne radi onako kako mu nalaže.
Ako se uzme pretpostavka da je bolesna osoba izgovorila takvo nešto u sebi pod pritiskom bolesti, u opsesivnom stanju, dakle, bila je bespomoćan i nenamjerno je izgovorila te riječi, u tom slučaju neće odgovarati za postupak, jer nije imala namjeru da to izgovori.
Buhari je u svome Sahihu naslovio posebna poglavlja u vezi s rastavom u srdžbi, prisili, pijanom stanju i kad čovjek poludi…
Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: „Osoba koja je iskušana opsesijom ne može dati razvod čak ako ga je izgovorila, a nije imala namjeru, jer se to izgivaranje desilo pod utjecajem opsesivnosti, odnosno paranoje, bez namjere i želje, kad je bila bespomoćna, prisiljena, bez motivacije i nedovoljnog suprotstavljanja. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Nema razvoda braka onda kad čovjek ne rasuđuje zdravo.’ Dakle, u tom slučaju nema razvoda ako ga stvarno i sasvim spokojno nije htio. To je prisiljeni i nenamjerni razvod, koji se ne smatra ispravnim.“ (Preneseno iz djela „Fetava islamijja“, 3/277.)
Ovo obrazloženje koje je šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, naveo korisno je za osobu koja boluje od depresije. Ako ga izgovori (razvod), a bila je bespomoćna, bez želje i namjere, ne smatra se razvodom.
Međutim, neophodno je da čovjek koji je iskušan ovom bolešću potraži liječenje, riješi se briga, uznemirenosti i tjeskobe, da razmisli o blagodatima kojima ga je Uzvišeni Allah opskrbio, da se ustali zahvalnost u njegovom srcu, ojača i potvrdi zadovoljstvo Njegovom odredbom, da ne bude nezadovoljan svojim Gospodarem, da je rob opskrbljen Božijim blagodatima koje se ne mogu nabrojati. Te blagodati očituju se u njegovoj vjeri, tijelu, porodici itd.
Ali se uzima u obzir ako čovjek zna šta govori, s namjerom, ali misli da će ga to rasteretiti i olakšati mu situaciju, stoga dolazi do ozbiljnog upozorenja koje se odnosi na pravo ožalošćene žene, jer je ona u dubokoj žalosti. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je opasnost od izgovaranja nečega što bi razljutilo Uzvišenog Allaha u situaciji nedaće. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je nakon smrti svoga sina Ibrahima: „Oči plaču, srce je rastuženo, reći ćemo samo ono čime je naš Gospodar zadovoljan.“ (Bilježe Buhari, 1303, i Muslim, 2315.)
U predanju od Ibn Madže, 1589, navodi se: „Nećemo reći ono što bi naljutilo Gospodara.“
Neophodno je znati da odbijanje sudbine nije korisno, ne otklanja problem niti ga rješava, u tom slučaju od pomoći je strpljenje, očekujući i nadajući se nagradi, u skladu s hadisom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem stoji: “Uistinu, veličina nagrade ovisi o težini iskušenja. Kad Allah zavoli jedan narod, on ga stavlja na kušnju, pa ko bude zadovoljan, njime će se biti zadovoljno, a ko bude srdit, na njega će se rasrditi.”
(Et-Tirmizi, 2396, i Ibn Madže, 4031. Vjerodostojnost hadisa potvrdio je El-Albani u djelu “Sahihut-Tirmizi”.)
Allah najbolje zna!
islamqa
