Pitanje:
Da li musliman može nevjerniku ostaviti oporukom (testamentom) nešto od imovine, naravno u iznosu manjem od jedne trećine, i obratno, tj. može li muslimanka uzeti ono što oporuči nevjernik?
Odgovor:
Islamski pravnici hanefijskog, hanbelijskog i najvećim dijelom šafijskog mezheba smatraju da je testament koji musliman ostavi zimmijji (nemusliman u islamskoj državi) ili zimmija muslimanu valjan s obzirom na šerijatske uvjete oporučivanja. Svoj stav temelje na sljedećem ajetu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.” (El-Mumtehina, 8)
Dokazi za dozvoljenost ovog postupka također su: nevjerstvo ne potire pravo na raspolaganje imovinom i oporuka koju ostavi nevjernik valjana je analogno valjanosti trgovine sa nevjernicima.
Šafije smatraju da je testament zimmiji valjan samo ako se izričito naglasi o kojem zimmiji se radi u formi: “Ostavljam tome i tome…” Međutim, ako bi se kazalo: “Ostavljam židovima ili kršćanima” – takva oporuka ne bi bila valjana jer je u ovome slučaju nevjerovanje to koje je dovedeno u vezu sa oporukom, a ne određena osoba.
Učenjaci malikijske pravne škole slažu se sa drugima u mišljenju da je testament koji zimmija ostavi muslimanu valjan. Ibn Kasim i Ešheb smatraju da, kada je riječ o testamentu muslimana zimmiji, da je valjan ukoliko je potaknut rodbinskom vezom između njih, u protivnom nije, jer oporučiti nevjerniku, a zapostaviti vjernika može samo neko ko je slaboga imana. (El-Mevsuatul-fikhijja, 2/312)
Danas, nažalost, vidimo kako neki muslimani, a naročito oni koji žive u nemuslimanskim zemljama, ostavljaju u ostavštinu ogromne iznose imetka kojekakvim židovskim, kršćanskim i drugim nemuslimanskim organizacijama, povodeći se za činjenicom da se radi o humanitarnim, prosvjetnim ili sličnim organizacijama.
Međutim, muslimani nemaju koristi od ovakvih organizacija, njima se koriste isključivo nevjernici. Takvi, dakle, ostavljaju po strani svoju nezbrinutu i gladnu braću muslimane u cijelome svijetu bez pomoći i potpore. To je znak slabosti vjere i jedan od znakova njenog iščezavanja. To je, također, jedan od znakova koji govore o prijateljevanju sa nevjernicima i njihovim zajednicama, te o simpatijama prema njima.
Molimo Allaha da nam podari oprost i uspjeh. Neka je salavat na našeg vjerovjesnika Muhammeda!
Muhammed Salih Munnedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 116.
