Pitanje:
Da li je tačno da čovjek, ako ne vjeruje u nevjerovanje nevjernika – i sâm postaje nevjernik, čak i ako klanja i vjeruje u Kur’an i sunnet? Ako je odgovor da, koji je dokaz za to? Da li je moguće da čovjek vjeruje kako su židovi i kršćani vjernici i kako će ući u Džennet iako im je obznanjena istina, a da se opet taj čovjek smatra muslimanom?
Odgovor:
Da, to je tačno. Ko nije uvjeren u nevjerovanje onoga ko ne priznaje Allahovu vjeru – on ne prihvata vijesti od Allaha o njihovom nevjerovanju, ne vjeruje da islam dokida prijašnje vjere i da je svaki čovjek dužan slijediti ovu vjeru, bez obzira koja mu je vjera bila prije. Allah, dž. š., kaže: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Alu Imran, 85) Na drugom mjestu kaže: “Reci: ‘O, ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik.’” (El-A‘raf, 158)
Kadi Ijad kaže: “Nevjernikom smatramo svakoga ko ispovijeda neku drugu vjeru osim islama, te onoga ko se svrstava među takve, ili onoga ko u to sumnja, ili pak smatra ispravnim njihovu vjeru, makar formalno ispovijedao islam i vjerovao u neispravnost drugih vjera. On je nevjernik zbog manifestacije onoga u što ustvari ne vjeruje.” (Eš-Šifa bita’rifi hukukil-mustafa, 2/1071)
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: “Znaj da je deset najkrupnijih djela koja izvode iz islama:
1. Pridruživanje Jedinom Allahu druga u ibadetu, što se može dokazati ajetom: ‘Allah, uistinu, neće oprostiti da mu se neko ravnim smatra, a oprostit će, kome hoće, manje grijehe od toga.’ Tu spada prinošenje žrtve nekome drugom osim Allahu, kao što je prinošenje žrtve džinu.
2. Islamski učenjaci slažu se u tome da je nevjernik onaj ko ima posrednike između sebe i Allaha, koje on moli i traži od njih zauzimanje (šefat).
3. Ko mušrike ne smatra nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo ili njihov pravac smatra ispravnim – takav je i sâm nevjernik, shodno konsenzusu islamskih učenjaka.”
Nakon navođenja ovih stvari, Ibn Abdulvehhab kaže: “U pogledu ovih stvari nema razlike da li se čovjek šali ili je ozbiljan, te da li je u nekom strahu. Jedini izuzetak jeste stanje prisile. Sve ovo vrlo je opasno, a ipak se često dešava. Musliman se mora čuvati i bojati ovih stvari. Nek nas Allah sačuva onoga što izaziva Njegovu srdžbu i bolnu kaznu. Neka je salavat na Muhammeda!” (Muellefatuš-šejh Muhammed b. Abdulvehhab, 212–213)
Širk i kufr imaju isti propis – tretman. Ibn Hazm kaže: “Kufr i širk su isti. Svaki nevjernik je mušrik, a svaki mušrik je nevjernik. Ovo su riječi Šafije i drugih učenjaka.” (El-Fisal, 3/124)
Židovi i kršćani su nevjernici i mušrici. Allah, dž. š., kaže: “Jevreji govore: ‘Uzejr je Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?… On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevba, 30–31) Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ko god od židova ili kršćana čuje za mene, pa umre ne vjerujući u ono sa čime sam poslan – završit će u Vatri.” (Muslim, br. 153) Onaj ko kaže da židovi nisu nevjernici, takav ne vjeruje u Allahove riječi o židovima: “Srca njihova su, zbog nevjerovanja njihovog, još bila nadojena teletom.” (El-Bekara, 93) Takav ne vjeruje ni u ajet: “Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru: ‘Čujemo, ali se ne pokoravamo!’, i ‘Čuj, ne čuli te!’, i ‘Ra‘ina.’ A da oni kažu: ‘Čujemo i pokoravamo se!’, i ‘Čuj!’, i ‘Pogledaj na nas!’, bilo bi za njih bolje i ispravnije; ali, Allah je njih zbog nevjerovanja prokleo, jer malo ko od njih vjeruje.” (En-Nisa, 46) Također, ne vjeruje u Allahove riječi: “Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: ‘Naša su srca okorjela’ – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihovog srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo – i zbog nevjerovanja njihovog i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika’… A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo…” (En-Nisa, 155–157) Takav smatra lažnim i Allahove riječi: “Oni koji u Allaha i u poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja nevjernici: a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.” (En-Nisa, 150–151) Onaj ko smatra da kršćani nisu nevjernici, on ne vjeruje u Allahove riječi: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je – Mesih, sin Merjemin!’” (El-Maida, 17) Također, ne vjeruje ni u ajet: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je jedan od trojice!’ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.’” (El-Maida, 73) Takav lažnim smatra i ajet koji govori o židovima i kršćanima koji ne vjeruju u našega Poslanika i ne slijede ga: “Oni koji u Allaha i u poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.” (En-Nisa, 150–151) Šta još da se kaže nakon ovog Allahovog objašnjenja?! Molimo Allaha da nas uputi! Neka je salavat na našeg poslanika Muhammeda!
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 14.
