PITANJE:
Kako postupiti u odnosu na fenomen širenja vijesti i glasina koje se mogu naći na internetu? Kako da se postavi jedan musliman prema vijestima koje može pročitati tu i tamo ili prema zabilježenim diskusijama i raspravama, posebno ako se ima u vidu da su neke od tih vijesti dobre i da donose radost muslimanima, ali je njihov izvor nepoznat i neprovjeren?
ODGOVOR:
Hvala Allahu, dž.š. Danas živimo u jednom vremenu i stvarnosti gdje se u vidu vijesti plasiraju mnoge glasine koje pobuđuju neostvarive želje. Te glasine se šire na sajtovima internetske mreže i prikazuju ljudima kao radosne vijesti koje, apriori, prihvataju srca dobrih ljudi, ubijeđena da se radi o neupitnim istinama koje ne podliježu nikakvoj sumnji, kao da su došle iz provjerenih izvora. Ako se i utvrdi da se nešto od plasiranog, uistinu, i dogodilo, ipak je veći dio toga samo gomila glasina za koje nam može ko hoće i kada to želi prigovoriti riječima: “Ovo je čista izmišljotina!” Onaj ko malo bolje promotri i razmisli, shvatit će da mnoga svjetska sredstva informisanja, a ukorak s njima i arapska, pretjeruju u praćenju određenih događaja i ulaze u njihovu analizu na jedan neobjektivan način koji ukazuje na očitu pristrasnost. Odsutnost objektivizma je, kao što smo već napomenuli, očita, a njegovo mjesto zauzimaju pretjerivanje i preuveličavanje koja tim sredstvima informisanja nisu strana. Vjerodostojnost u ovim sredstvima je odsutna, posebno kada se tu još upletu emocije, želje i ciljevi ovih sredstava, tako da ne moramo napominjati kako je informativna objektivnost postala jedna od žrtava ovog medijskog rata koji traje.
Zapadni krugovi i ustanove su se otuđili od idealističkih lekcija koje su davali drugima. Međutim, ovo što smo naveli ne znači raspravu o materijalnim činjenicama niti negiranje i odbacivanje formiranih konkretnih stavova, kao ni komparaciju očite i vidljive pristrasnosti sa pretjerivanjima i raznim pretpostavkama.
Ovdje ćemo se zaustaviti pred činjenicama kojima želimo podsjetiti sebe, a, također, i sve one dobre ljude koji se koriste ovim vijestima i njima žele obradovati druge, čineći to sa dobrim namjerama i čistim srcem. Ovim činjenicama opominjemo i sve one koji su izmislili ove glasine i preuzeli na sebe njihovo širenje.
1- Naša je obaveza da budemo budni i oprezni kod prihvatanja ovih vijesti. Činjenica da se one podudaraju sa našim željama i stremljenjima ne bi smjela igrati nikakvu posredničku ulogu u njihovom prihvatanju. Mi, muslimani, posjedujemo jasan put i metode kod provjere vjerodostojnosti. Te metode moraju biti konsekventne i dosljedne u svim stvarima podjednako, u onima koje volimo i onima koje mrzimo. Nije ispravno, recimo, da iskazujemo sumnju i podozrenje u vijest koja se prenosi i emituje sa lica mjesta, iako je njena krajnja granica opažanje, dok se istovremeno, na drugoj strani, plasiraju i šire vijesti putem GSM poruka, čiji su izvori neki sajtovi na internetu. Ako postoji neko ko i prihvata ovakvu vrstu vijesti, neka zna da većina ljudi neće povjerovati u nju. Neka pripazi da sebe ne učini predmetom opovrgavanja i poricanja. Još davno je rečeno: “Ko bude tražio i slijedio neobične i čudne vijesti, bit će utjerivan u laž.”
2- Moramo, također, dobro voditi računa i paziti na pouzdanost izvora vijesti. Jedna obična vijest nije važnija od vijesti iz sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Uz to muslimani imaju princip da ne prihvataju ni hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s. od nepoznatih ljudi. Primanje vijesti treba da bude iz pouzdanog i vjerodostojnog izvora. U najmanju ruku, ako izvor nije pouzdan, on treba da bude poznat tako da dostiže stepen valjanosti, iako se nije potpuno oslobodio ljage od laži. (“Loše li su čovjekovo sredstvo riječi: ‘Oni tvrde!'”)
3- Ako i ima onih koji smatraju dozvoljenim izmišljanje ovih glasina, svrstavajući ih pod kategoriju pretpostavki, mi moramo odbiti da budemo tegleće životinje koje će ih nositi, prvo u njih vjerujući, a zatim ih šireći. (“Ko prenosi govor, a zna da je lažan, on je jedan od lažljivaca!”)
4- Jedno od objašnjenja onih koji izmišljaju te glasine jeste da se ovdje radi o laži u ratnim uslovima, a ona je tada dozvoljena. Pri tom oni se prave da ne znaju ili stvarno ne znaju da je dozvoljena mjera i količina laži u ratu u onom omjeru koji je dovoljan da obmane i prevari neprijatelja, a ne da se njenim plasiranjem obmanjuju i zavode sami muslimani.
5- Ako smo izgubili dijelove bitke, onda ne smijemo izgubiti iskrenost koja je naš glavni kapital u obraćanju i kontaktiranju sa ljudima. Kada ljudi otkriju da su lažne vijesti bile prenošene putem poštenog i pobožnog posrednika, njihovo čuđenje i neodobravanje će potrajati. Onaj ko je uhvaćen u laži ili ju je prenio i odobrio, teško će poslije toga biti čovjek od povjerenja.
6- Ako će se, na jednoj strani, dobronamjerni ljudi ražalostiti zbog ovakvog ponašanja koje će pobuditi sumnju u prenosioca koji prenosi i potvrđuje ovakve vijesti, ali na kome su poštenje i pobožnost očevidni, isto tako će se drugi radovati tuđoj nevolji. To će im dati povoda da o tim prenosiocima govore: “Ovo su njihove vijesti i ovo su im kriteriji.” Svaki onaj koji je zanesen i prosvijetljen spoznajnim osvješćivanjem i buđenjem, naći će priliku da generalizira ovu pogrešku i da svu avangardu tog buđenja poistovjeti sa tim ponašanjem. Bojmo se Allaha, dž.š., da obradujemo i razveselimo onoga ko se raduje tuđoj nevolji i da u usta potajnog neprijatelja stavljamo argument i dokaz protiv sebe!
7- Ako je iskrenost islamska odlika i vrlina, kao i arapski vid častoljublja i viteštva, onda je laž sramota koju je islam zabranio i od koje su zazirali i arapski mušrici. Tako vidimo Ebu Sufjana, u vremenu dok je još bio mušrik, kako kaže: “Da me nije bilo sramota od ljudi da od mene čuju i prenose laž, tada bih mu slagao, tj. Heraklu.”
Ebu Sufjan nije prihvatio da u svojoj biografiji ima zabilježenu i jednu laž, pa makar ona bila na račun njegovog tadašnjeg neprijatelja – Muhammeda, s.a.v.s. i pred Heraklom, carem Bizantije. Ono čega se plašimo jeste da se nakon širenja i prenošenja ovih glasina ne utvrdi njihova prava istina koja je u suprotnosti sa iznošenim, pa da ljudi počnu o nama prenositi mnoge laži.
8- Izmišljanje glasina i velika brzina njihovog prihvatanja vrsta je psihološkog bjekstva i spasa od stvarnosti sa kojom čovjek nije zadovoljan i kojoj se ne veseli. Još davno je Ebu Tajjib u jednoj svojoj pjesmi rekao:
“Velika glad je harala Arabijom dok mi nije došla vijest,
u njoj sam zajedno sa svojim nadanjima potražio utočište u laži,
iako mi njena istina ne ostavlja nikakvu nadu i očekivanja,
toliko sam grcao u suzama da je malo trebalo da se ugušim. “
Tako vidimo da duša sebi nalazi utjehu i oduška u nijekanju i poricanju onoga što joj se ne sviđa, kao i u izmišljanju i širenju glasina, ali se ona na kraju mora pokoriti nesavladivoj vlasti zbilje. Međutim, ova psihološka varka nije prikladna da bude pribježištem sljedbenicima Muhammeda, s.a.v.s. koji ih je podučio vrijednosti iskrenosti i naredio im da je se drže riječima: “Iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek govori istinu, sve dok se kod Allaha ne upiše istinoljubivim. Laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem, i čovjek laže sve dok se kod Allaha ne upiše lažljivcem.”
9- Odlaganje zapažanja stvarnosti i maskiranje pokrivačima samoobmane i iluzije uvećaće naše gubitke, a najveći među njima je prihvatanje glasina i njihovo širenje. Najteži je gubitak vrijednosti, a iskrenost je jedna od najboljih i najvećih vrijednosti.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “… bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 21.)
10- Priznavanje i prihvatanje stvarnosti je prvi korak u rješavanju i prevazilaženju kriza. Na drugoj strani, pogrešno razumijevanje stvarnosti i sakrivanje te stvarnosti su najveći uzročnici nagomilavanja, obnavljanja i vraćanja tih kriza.
11- Kao što jedni drugima preporučujemo neprenošenje ovakvih vijesti, isto tako imamo obavezu prema onima koji ih prenose da im objasnimo, na lijep način i sa dobrom namjerom, njihovu grešku. Trebamo ih suočiti sa istinom, ne ugađajući osjećanjima na račun razuma i predaje, kako bi ih spasili od nemira samoobmane i izbavili u jasnoću istine i realnosti. Zaista je u iskrenosti smiraj, a u laži sumnja.
12- Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: “Zaista suština u svakoj stvari dominira nad formom, pa makar i suština kufra bila u pitanju.”Na kraju da kažem koliko sam samo želio da govor ne ide u ovom pravcu, ali radi se o prašini u oku i morao sam reagovati. Odabrao sam iskrenost u priči o samoj iskrenosti, pošto je Allahu, dž.š., najdraži onaj govor koji je najiskreniji. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)
Moj Gospodaru, pokaži nam istinu istinom i učini da je slijedimo! Isto tako, pokaži nam neistinu neistinom i učini da je se klonimo! Uputi nas voljom Svojom da shvatimo pravu istinu o onome u čemu se nismo složili. Zaista, Ti upućuješ na Pravi put onoga koga Ti hoćeš! Neka je salavat, selam i blagoslov na našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. njegovu časnu porodicu i njegove ashabe.
Šejh Abdulvehhab ibn Nasir et-Turejri
