Pitanje:
Da li je validan brak koji se sklopi uz prisustvo staratelja, ali da se on ne upita da li je zadovoljan time ili nije?
Odgovor:
Ponuda i pristanak (idžab i kabul) trebaju biti od mladoženje i mladinog staratelja (velija). Dopušteno je također da brak ponudi mladoženjin zastupnik. Mlada ne može imati zastupnika već staratelja iz rodbine, odnosno vladara, odnosno kadiju, odnosno učenog čovjeka. Imam Maverdi u djelu El-Havil-kebir, 9/113, zapisao je: “Zastupnika mogu imati samo mladoženja i staratelj, ali ne i mlada, jer ona ne može osobno sklopiti bračni ugovor, pa nije ni ispravno da ima zastupnika.” Ovo je mišljenje svih učenjaka koji uvjetuju pristanak staratelja: malikijski, šafijski i hanbelijski autoriteti. Od hanefijskih pravnika za ovo se mišljenje opredijelio Muhammed b. Hasan. (Vidjeti: El-Mebsut, 5/10.)
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god žena uda sama sebe, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.” (Ebu Davud, 2083, Tirmizi, 1102, Abdurrezzak, 6/195, i Tajalisi, 3/72, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
Imam Abdurrezzak, 6/198-201, zabilježio je predanja od Ibn Abbasa, Ibn Omera, Aiše, Ikrime i drugih koja jasno ukazuju da žena ne može samostalno sklopiti bračnu vezu, mada je njen pristanak prilikom sklapanja braka neophodan. Samo prisustvo staratelja (oca, djeda itd.), nije dovoljno; za ispravnost bračnog ugovora nije dovoljna namjera niti zadovoljstvo, već se mora iskazati jasnim riječima. Većina učenjaka koji uvjetuju pristanak staratelja za ispravnost bračne veze, osim malikija, smatraju da čovjek (mladoženja ili staratelj) koji je u mogućnosti govoriti, ne može potvrditi svoj pristanak znakom: pokretom ruke, glavom, osmijehom i sl., već se mora izjasniti riječima.
Dakle, izgovaranje i razumijevanje riječi mladoženje i staratelja jesu uvjet za ispravnost bračnog ugovora. (Vidjeti: Ahkamuz-zevadž, str. 90, od dr. Eškara.)
Ovdje se, svakako, izuzima slučaj nijeme osobe koja svoj pristanak mora potvrditi pismenom formom, po meritornijem mišljenju koje zastupaju neki islamski učenjaci, u krajnjem slučaju, jasnim išaretom iz kojeg se razumije pristanak. (Vidjeti: El-Mugni, 6/71, El-Insaf, 8/49, El-Fevakihud-devani, 2/57, Mevahibul-Dželil, 3/422, i Mugnil-muhtadž, 3/141.)
Ako nijem staratelj ima ovakav status u islamu, kako onda može valjati bračna veza u kojoj staratelj uopće nije upitan za pristanak, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
