PITANJE:
Kakav je propis o davanju zekata siromašnoj rodbini?
ODGOVOR:
Davanje zekata bližnjoj rodbini koja spada u jednu od kategorija zekata; bitnije je od davanja drugima, jer se na taj način izvršava dužnost zekata, a uz to se i održavaju rodbinske veze. Ako čovjek ima brata, amidžu, oca ili majku kojima je potreban zekat, potrebnije je njima dati, nego nekome drugom. U slučaju da oni uzimaju zekat radi osnovnih životnih potreba, a čovjek je svakako dužan brinuti se o njima, tada im nije dozvoljeno davati zeka. Na taj način on bi samo podupirao već postojeći imetak i štitio se zekatom od obaveznog skrbljenja. (U slučaju da njegova rodbina nema sredstava za osnovne potrebe, on je obavezan trošiti na njih i tako se brinuti o njima, zato što mu je potrebna puno veća količina imetka od samog zekata. Ako bi dao zekat, sačuvao bi imetak od obaveznog skrbljenja, što u ovakvom slučaju nije dozvoljeno.)
Pretpostavimo da čovjek ima siromašnog brata… On je obavezan brinuti se o svom bratu i trošiti na njega onoliko koliko potreba nalaže. Nije mu dozvoljeno dati zekat kako bi pokrio njegovo siromaštvo, jer on tim imetkom štiti vlastiti imetak od obaveznog skrbljenja i trošenja na svog brata. Ako bi njegov brat napravio štetu ili počinio neko zlodjelo i bio obavezan nadoknaditi takvo što imetkom, a nema mogućnosti za to, dozvoljeno mu je za taj dug dati zekat.
U ovom slučaju dozvoljeno je dati mu zekat, jer ispunjavanje duga nije obaveza za razliku od skrbljenja, koje je obavezno.
Zaključujemo da čovjeku nije dozvoljeno dati zekat za rodbinu o kojoj je obavezan brinuti se; ako mu je namjera pokriti njihovu potrebu. Dozvoljeno mu je dati im zekat za nešto što inače nije obavezan. Koji je dokaz da je rodbini dozvoljeno dati zekat?
Dokaz je opći ajet koji govori o zekatu: “Zekat pripada ubogima, siromašnima…” (Et – Tevbe, 60.)
Zabranjeno je davanje zekata rodbini sa namjerom pokrivanja njihovih osnovnih potreba (siromaštva), jer je to svojevrsno skidanje obaveze (vadžiba) sa sebe. Tako čovjek putem lukavstva skida obavezu zekata, a lukavstvom se ne može i ne smije izbjeći vadžib. (“Fikhul – ‘ibadat”, 213.-214.)
ŠEJH IBN USEJMIN
