Pitanje:
Kakav je stav šerijata prema učestvovanju na nekim godišnjim svečanostima i prigodama kao što je Svjetski dan porodice, Međunarodni dan gladnih, Međunarodna godina starijih osoba i sl., uključujući, također, i neke vjerske svečanosti, kao što je obilježavanje Israa i Miradža, rođenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hidžre i dr. Ti dani se obilježavaju na taj način što se priređuju neke prigodne brošure, organiziraju islamska predavanja i debate kako bi se ljudi podsjetili i educirali putem predavanja.
Odgovor:
Ono što mi je očevidno iz pitanja jeste činjenica da su ovi dani i skupovi koji se obnavljaju svake godine praznici koji su vremenom dodani i novotarije za koje Allah, dž. š., nije objavio nikakav dokaz. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija bidat, a svaki bidat vodi u zabludu!” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i dr.)
U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaki narod ima svoj praznik, a ovo je (Bajram) naš blagdan.” (Buhari i Muslim)
Šejhul-islam Ibn Tejmijja, r. a., u svom djelu Iktidaus-siratil-mustekim li muhalefeti ashabil-džehim opširno se osvrće na temu kuđenja skupova i praznika koji su zasnovani na novotarijama i koji nemaju osnove u šerijatu. Štetu koja ovdje postoji, a vezana je za vjeru, ne može shvatiti svaki čovjek. Čak i većina ljudi ne može dokučiti kakvu štetu ima ova vrsta novotarija. Ovome posebno treba dodati opasnost ako one budu imale dodirnih tačaka sa kategorijom propisanih ibadeta. Samo razumom obdareni u stanju su shvatiti i spoznati dio štete koji ide s tim novotarijama.
Dužnost muslimana jeste da slijede Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar u početku i ne shvatili kakve se sve koristi nalaze u tom slijeđenju. Ko uvede kao novotariju činjenje nekog djela u nekom određenom danu, kao što su post, namaz, pravljenje hrane, ukrašavanje objekta i trošenje više sredstava za taj dan i sl., on neminovno u svom srcu popraća ovo djelovanje određenim uvjerenjem, zato što mora smatrati i vjerovati da je ovaj dan bolji od drugih. Da ovo uvjerenje nije našlo svoje mjesto u njegovom srcu ili srcu onoga ko ga slijedi, srce ne bi bilo potaknuto da specijalno odredi ovaj dan ili noć za takvo obilježavanje. Određivanje prednosti nemoguće je bez momenta koji daje prevagu i koji odlučuje.
Blagdan je ime koje se veže za određeno mjesto, vrijeme ili skup. Vezano za ove tri kategorije došlo je do uvođenja određenih novotarija.
Što se tiče novotarija vezanih za vrijeme, postoje tri vrste takvih novotarija u koje se ubrajaju neke novotarije vezane za mjesto i događaje koji su se dogodili tom prigodom. Te vrste su sljedeće:
– Dan koji islam u osnovi nije izdvojio između ostalih, niti su ga spomenuli dobri prethodnici (selefi), a u kojem nema bilo šta što bi ga učinilo značajnim da se uzdiže i veliča u odnosu na druge dane.
– Dan u kojeme se dogodio neki događaj, kao što se to dešavalo i u drugim danima, bez obaveze da ga taj događaj učini praznikom, a selefi ga, također, nisu veličali.
Onaj ko bi ga uzeo za praznik, nalikovao bi na kršćane koji za svoje praznike uzimaju dane u kojima su se Isau, alejhis-selam, dogodili određeni događaji. Takav slučaj je i sa jevrejima. Blagdani se smatraju sastavnim dijelom vjere i ono što je Allah, dž. š., propisao slijedi se, a u vjeru se ne dodaje i ne izmišlja ono što nije od nje. Ovdje možemo dodati i ono što su neki ljudi izmislili kao novotariju (proslavljanje mevluda), bilo iz cilja da se izjednače sa kršćanima povodom rođenja Isaa, alejhis-selam, ili iz ljubavi i poštovanja prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. To nije bila praksa selefa, iako su i u njihovo vrijeme postojale predispozicije za praktikovanje takvih stvari, a za njihovu primjenu nije bilo nikakvih prepreka…
– Dan koji je uvažen i cijenjen u islamu, kao što je dan Ašure, dan Arefata, dva Bajrama. Tokom vremena ljudi odani strastima uveli su novotarije za koje su bili uvjereni da su dobročinstvo i vrlina, ali su one, ustvari, bile pokuđena i zabranjena djela. Tako su šiije izmislili žeđ i tugovanje na dan Ašure i druge novotarije koje Allah, dž. š., nije propisao. Takvo ponašanje nije propisao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti bilo ko od selefa ili porodice Allahovog Poslanika (ehlu-bejta). Određivanjem stalnih skupova koji se obnavljaju sedmično, mjesečno ili godišnje, a nisu šerijatom propisani, dolazi se u opasnost da se oni izjednače sa okupljanjima radi obavljanja pet dnevnih namaza, džume, Bajrama, hadža i sl. Takva okupljanje se, također, ubrajaju u novotarije.
Osnova i pravilo iz kojega smo zaključili navedeno jeste sljedeće: ibadeti koje je Allah, dž. š., propisao i koji se redovno ponavljaju, tako da su postali pravilom i blagdanom, dovoljni su muslimanima. Ako se izmisle kao novotarija neki drugi dodatni skupovi, pored ovih uobičajenih, onda se to smatra izjednačavanjem sa onim što je propisao i odredio Uzvišeni Allah. Neke štete koje mogu proisteći iz toga već smo napomenuli. U ovo ne ulazi ono što čovjek ili određena grupa ponekad čine.
Oslanjajući se na rečeno, zaključujemo sljedeće: Muslimanu nije dozvoljeno da učestvuje u obilježavanju dana koji se obnavljaju svake godine i to zbog sličnosti sa muslimanskim blagdanima – Bajramima, kao što je već spomenuto. Međutim, ako se ti skupovi ne bi obnavljali svake godine i ako bi musliman, uz to, bio u mogućnosti da objasni Istinu u koju je uvjeren i da je dostavi ljudima, onda u tome, inšallah, nema smetnje. Allah, dž. š., najbolje zna! (Vidjeti: Muhammed Mahmud Nedždi, Mesail ve resail, str. 31)
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 120.
