Pitanje:
U našem džematu postoji jedan po vanjštini dobar musliman: drži se islama, upozorava na Vatru, moli Allaha, dželle šanuhu itd., međutim, postoje dokazi da on ne preže od gledanja porno-literature, filmova toga žanra, štaviše, porno-literatura stiže na njegovu adresu, i Allah zna šta još. Kako se prema njemu odnositi, tim prije što on i pored tih činjenica poriče bilo kakvu vezu s tim stvarima?
Odgovor:
Primarni cilj islamskog učenja jeste popravljanje ljudskih duša, prije vanjštine. Srce je osnova po kojoj se sve ravna. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista u tijelu postoji organ koji, ako je zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je cijelo tijelo: to je srce.” (Buharija i Muslim.) Zato se čovjekovi postupci i djela smatraju oličenjem onoga što je u srcu. Uzvišeni kori one koji govore jedno, a rade drugo: “O vjernici, zašto govorite ono što ne činite, kako je ružno kod Allaha da govorite ono što ne činite.” (Es-Saff, 2-3.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je o čudnim ljudima koji će imati ružan kraj na Sudnjem danu: “Znam ljude iz mog ummeta koji će na Sudnji dan donijeti dobra djela poput velikih planina, pa će ih Allah pretvoriti u razasutu prašinu.” “Allahov Poslaniče, opiši ih, ko su oni, da ne budemo, i ne znajući, jedni od njih!”, zatraži Sevban, radijallahu anhu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Oni su vaša braća, vaši sunarodnjaci, klanjaju noćni namaz kao i vi, ali kada se osame i budu daleko od ljudi, prelaze Allahove granice.” (Ibn Madže i Taberani, u djelu El-Evsat. Imam Busiri i šejh Albani hadis smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Misbahuz-zudžadža, 4/246, i Es-Silsiletus-sahiha, 2/32.) Komentirajući ajet: “Allah zna izdajničke poglede i ono što grudi kriju” (Gafir, 19.), Ibn Abbas rekao je: “Čovjek stoji u društvu, pa kada pored njih prođe strankinja, pretvarajući se, obori pogled, a kada vidi da su oni oborili poglede i da ne mare za njom, krišom je gleda; ako pogledaju u njega, on ponovo obori pogled.” (Ibn Ebu Šejbe, u djelu El-Musannef, 4/7/1722, i Sujuti, u djelu Ed-Durrul-mensur, 5/653.) A Sveznajući Allah zna i ono što je skrivenije od tajne. On će suditi Svojim robovima i otkriti pravu istinu o njima. Iskreni – u vječne ljepote, a nepokorni i varalice – u oganj užareni. Usama b. Zejd, radijallahu anhu, pripovijeda da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Na Sudnjem danu dovest će se čovjek i baciti u Vatru, pa će mu crijeva ispasti i on će oko njih kružiti kao što magarac kruži u mlinskoj okretaljci. Stanovnici Vatre će se oko njega iskupiti i upitati ga: ’Šta to bi s tobom, čovječe? Zar nas nisi navraćao na dobro i odvraćao nas od zla?’ On će odgovoriti: ’Jesam, navraćao sam na dobro, ali ga sam nisam činio, odvraćao sam od zla, a sâm sam ga činio.’” (Buharija i Muslim.) Iz ovih i iz brojnih drugih argumenata možemo shvatiti opasnost lijepog govora koji nije popraćen djelima ili, bolje rečeno, slatke riječi, a gorka djela.
U postavljenom pitanju ima nejasnoća. Naime, tvrdnja da neko čini slične stvari, ne može se potvrditi osim preciznim uhođenjem, a uhođenje je zabranjeno Kur’anom, sunnetom i konsenzusom islamskih pravnika. Neko se požalio Ibn Mes'udu, radijallahu anhu, da se nekom čovjeku usta prelijevaju od (tajnog) konzumiranja vina, pa je rekao: “Zabranjeno nam je uhođenje.” (Ebu Davud i Taberani, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Također, vaše riječi: “…i Allah zna šta još” ukazuju na sumnju za koju, vjerovatno, ne postoje validni dokazi. Osnova je da musliman ne čini ružna djela, osim ako postoje kategorični i nepobitni argumenti. U svakom slučaju, vaša je obaveza savjetovati brata i podsjetiti ga na Allaha. Nije ga ispravno bojkotirati, tada ostaje sam, a šejtan voli janje koje se odvoji od stada. Vjernici su kao jedno zdanje: podupiru, pomažu, podsjećaju, upozoravaju i savjetuju jedni druge. Bojkot bi bio legitiman samo kada biste znali da će se, nakon toga, promijeniti nabolje, odnosno, da šteta neće biti veća od koristi. A sve ovo pod uvjetom da postoje zbilja jasni dokazi protiv njega, a ne puke pretpostavke ili slabi i nedovoljno uvjerljivi argumenti. Po opredjeljenju ehli-sunnetskih provenijencija, u srcu vjernika može se objediniti iman i činjenje velikih grijeha, i da takav ne izađe iz okvira islama, osim ako činjenje tih grijeha smatra dopuštenim. Svaki musliman ima određene slabosti i prijestupe koje čini, veće ili manje. Stoga je obaveza da savjetujemo jedni druge i ukazujemo na naše propuste s ciljem popravljanja stanja, a ne s ciljem sramoćenja i ponižavanja. Imam Buharija zabilježio je predanje da je za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živio čovjek koji se zvao Abdullah, a imao nadimak – magarac. Često se šalio s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i zasmijavao ga. Nekoliko puta je bičevan zbog konzumiranja vina. Jednoga dana, nakon što je doveden pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neki ga je ashab grubo ukorio: “Allah ga prokleo, koliko je samo puta bičevan i opet pije!” Na šta je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah intervenirao: “Ne proklinjite ga! Tako mi Allaha, ja znam da on voli Allaha i Njegovog Poslanika!” A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović