Pitanje:
Da li psovač Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postaje nevjernik samim činom psovanja ili se uvjetuje da to ohalali?
Odgovor:
Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tabiini i generacije nakon njih iz reda ehli-sunneta, složni su u pogledu toga da onaj koji kaže ili uradi nešto što je jasni i nedvosmisleni kufr – nevjerstvo, postaje nevjernikom bez postavljanja uvjeta da to ohalali.
Također, učenjaci su složni u pogledu toga da se nevjerstvo može ispoljiti poricanjem nečega od vjere, ili utjerivanjem u laž, ili okretanjem i nepridavanjem pažnje vjeri i šerijatskim propisima, a može da bude i izgovaranjem, kao psovanjem Allaha i psovanjem Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ismijavanjem sa vjerom i njenim propisima, i može da bude sa djelom, kao činjenjem sedžde kipovima, ili činjenjem tavafa oko kabura, ili prinošenjem žrtvi džinima ili kipovima.
Također, može da bude i ostavljanjem nečega, kao ostavljanjem djela u potpunosti, a Ishak b. Rahavejh i drugi spomenuli su konsenzus ashaba o pitanju nevjerstva onoga koji namjerno ostavlja namaz. U Sahihu imama Muslima navodi se putem Ibn Džurejdža od Ebu Zubejra el-Mekkija, a on od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između čovjeka i između širka ili kufra jeste ostavljanje namaza.” Kada riječ “el-kufr” (koja se navodi u arapskom tekstu hadisa) dođe u određenom članu sa elifom i lamom (tj. ‘’el’’) upućuje na veliki kufr. Ali, u pogledu nevjerstva ostavljača namaza došlo je do razilaženja među imamima mezheba, tako da je određena skupina smatrala da osoba koja ostavlja namaz ne postaje nevjernikom sve dok ne porekne njegovu obaveznost, dok je druga skupina smatrala da onaj koji ostavlja namaz čini veliki kufr, radi konsenzusa ashaba o tom pitanju, ali razilaze se o pitanju značenja ostavljanja namaza, pa jedni kažu da osoba postaje nevjernikom ako jedan namaz ostavi do isteka njegovog vremena, a drugi kažu da nevjernikom ne postaje dok namaz ne ostavi u potpunosti.
Ukratko, sljedbenici ehli-sunneta ne proglašavaju druge nevjernicima samim tim što čine grijehe, niti za bilo koji grijeh, kao što to rade haridžije i mu’tezili, koji muslimane proglašavaju nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha i smatraju grijehom ono što nije grijeh, a nekada ljudima sude na osnovu onoga što oni shvataju da proizlazi iz njihovih riječi, i to je često prisutno među njima u zadnjim generacijama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovakve je opisao kao one koji “ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju sljedbenike evsana – kipova”. (Hadis bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Seida, radijallahu anhu)
Ehli-sunnet je sredina između haridžija i murdžija: ne tekfire velike grješnike sve dok ne ohalale te grijehe, niti govore kao murdžije da grijesi ne škode imanu, ili da nevjernikom ne postaje onaj ko učini djelo nevjerstva sve dok ga ne ohalali, jer je to batil – neispravno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu islamskih učenjaka. Tako da onaj koji opsuje Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postaje nevjernikom bez uvjetovanja da to ohalali, i u pogledu toga postoji konsenzus islamskih učenjaka. Ishak b. Rahavejh, rahimehullah, kaže: “Islamski učenjaci su složni u pogledu toga da onaj koji opsuje Allaha, azze ve dželle, ili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili odbije i porekne nešto od onoga što je Allah objavio, ili ubije jednog od Allahovih poslanika – a pri svemu tome prihvata ono što Allah objavljuje – postaje nevjernikom.”
Sulejman b. Nasir el-Ulvan
Burejda, 3. 6. 1421. h. g.
Preveo: Amir Smajić, hfz.
