Pitanje:
Koji se uvjeti moraju ispuniti da bi se određeni čovjek proglasio nevjernikom?
Odgovor:
Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubistva”(Taberani i Bezzar, sa ispravnim lancem prenosilaca.);“Kada neko muslimanu kaže: ’Nevjerniče!’, tada je jedan od njih dvojice uistinu nevjernik.”(Buharija i Muslim.) Lahko se može desiti da musliman počini djelo nevjerstva, ali se neće tretirati nevjernikom iz sljedećih razloga.
Prvo, možda je to djelo nevjerstva učinio nehotice (hata’). Dokaz i primjer za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je neki čovjek izgubio jahalicu u pustinji, i kada mu se iznenada vratila, pogriješio je od velike radosti i uskliknuo: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!” Naime, ovaj je čovjek učinio dva djela nevjerstva: prvo, izjava da je Allah – rob; i, drugo, da je on, misleći na sebe, Gospodar. U ovakvim se slučajevima čovjek ne tretira nevjernikom, tim prije jer je riječ o pogrešci. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio ono što nehotice učine, iz zaborava ili u prisili.”(Ibn Madže, Ahmed i Taberani. Imam Nevevi i Ibn Tejmijje ovaj hadis smatraju dobrim, a Ibn Hibban i Hakim vjerodostojnim. Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 7/417, El-Medžmu, 2/293, i Hulasatul-bedril-munir, 1/154.) Iako su neki hadiski stručnjaci odbacili sve lance prenosilaca ovoga hadisa, njegovo je značenje ispravno po konsenzusu učenjaka, tvrdi imam Kurtubi.(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ashabi i svi učenjaci ovog ummeta jednoglasni su u mišljenju da nije nevjernik svako onaj ko izgovori riječi nevjerstva.”(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 7/418.)
Drugo, možda je to djelo nevjerstva učinio iz neznanja (džehl). Naprimjer, poricanje kategorički jasne obaveze u islamu iz neznanja: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali.”(En-Nisa, 165.) U drugom ajetu stoji: “A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.”(El-Isra, 15.)U tom smislu su riječi Sufjana b. Ujejne: “Ko ostavi farzove namjerno, ne iz neznanja, niti s opravdanjem, počinio je nevjerstvo.”(Abdullah Šejbani u djelu Es-Sunne, 1/348, s dobrim lancem prenosilaca.) Šejhul-islam zapaža: “Kada bi čovjek prihvatio islam ne znajući da je namaz obavezan niti da je alkohol zabranjen, ne bismo ga smatrali nevjernikom zbog njegovog krivog uvjerenja, niti bismo ga kaznili sve dok se protiv njega ne predoči dokaz.”(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 11/222.) Na drugom mjestu ovaj islamski autoritet kaže: “Ko (iz neznanja) izjavi da su alkohol i kamata dopušteni, jer je novajlija u islamu (…), takav se čovjek neće smatrati nevjernikom, sve dok se protiv njega ne uspostavi argument (tj. dok mu se ne objasni taj propis).”(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 35/101.) Dokaz za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je jedan čovjek, koji nikada nije nikakvo dobro učinio, oporučio svojim nasljednicima: “Kada umrem, spalite me, potom taj pepeo raspite po moru u olujnom danu! Allaha mi, ako me Allah mogne proživjeti, kaznit će me kao nikoga.” Naime, ovaj je čovjek sumnjao u Allahovu, dželle šanuhu, moć, a to je jedan od najvećih oblika nevjerstva. Budući da nije znao kolika je Allahova, dželle šanuhu, moć – a bio je vjernik i bojao se Svevišnjeg Gospodara – Allah mu je oprostio. Opravdanje za neznanje u ovim pitanjima imaju ljudi koji su odrasli u nemuslimanskim zemljama, odnosno u muslimanskim zemljama u kojima vlada veliko neznanje i udaljenost od vjere.(Uporediti: El-Mugni, 5/156, i El-Medžmua, 3/15.) S tim u vezi šejhul-islam je zapisao: “Ko porekne poznati islamski propis zbog toga što je novajlija u islamu ili što je odrastao u zemlji u kojoj se ne poznaju vjerski propisi, neće se smatrati nevjernikom, sve dok mu se ne objasni propis koji je porekao.”(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 6/39.)
Ako se radi o pitanjima koja su temelj vjere (usulud-din), tada je Kur'anom uspostavljen argument protiv ljudi i opravdanje neznanjem nije prihvatljivo kao: vjerovanje u Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Sudnji dan i sl.(Uporediti: Bedaeus-sanaia, 7/132, Medžmu'ul-fetava, 4/54, Ed-Durerus-senijje, 8/224 i 10/355 ) Što se tiče skrivenih pitanja ili manje jasnih propisa koji često bivaju nepoznanica običnim muslimanima, kao: pitanja vezana za Allahova imena i svojstva, neka iskrivljena ubjeđenja određenih grupacija i sl., tretiraju se preprekom za primjenu propisa.(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 7/619, Et-Turukul-hukmijje, 1/464-465, Fethul-Bari, 13/407, i Avnul-Mabud, 13/30.)
Neznanje, također, ne uvažava se kada je obaveznik u mogućnosti saznati određeni propis ali to iz nemara zapostavi, kako tvrdi šejhul-islam.(Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 20/280 i 22/16.)
Treće, možda je to djelo nevjerstva učinio pod prisilom (ikrah). Ko izgovori riječi nevjerstva ili počini djelo nevjerstva pod prisilom, neće se smatrati nevjernikom: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna…”(En-Nahl, 106.) Dakle, u takvim je slučajevima mjerodavno ono što je u srcu, a ne riječi i djela, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Po ehli-sunnetskim učenjacima, postoji jaka veza između djela počinjenih udovima i onoga što je u srcu, međutim, kada postoji mjerodavna prepreka, kao naprimjer, prisila, tada ta veza slabi ili u potpunosti nestaje. Imam Kurtubi tvrdi: “Ko bude prisiljen da izgovori riječi nevjerstva i izgovori ih strahujući za život, takav čovjek nije grješan, po konsenzusu islamskih učenjaka, pod uvjetom da njegovo srce ostane čvrsto u vjerovanju.”(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Kada je riječ o tome, neki islamski autoriteti prave razliku između riječi i djela, ali je ispravno mišljenje većine učenjaka koji kažu da riječi i djela imaju isti status. Naime, mnogobošci su prisilili Ammara b. Jasira, radijallahu anhu, da uvrijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da njihova božanstva spomene po dobru. I kada se Ammar požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je upitao: “Šta osjetiš u srcu?” “Smireno je i čvrsto u imanu”, odgovorio je Ammar. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, sugerirao mu je: “Ako to opet učine, ti uradi kako si već uradio.”(Taberi, Hakim i Bejheki, s nekoliko slabih puteva. Vidjeti: Fethul-Bari, 12/312-313.)
Četvrto, možda je čovjek nekad nemoćan (âdžiz) obaviti temelj islama, i tada se neće smatrati nevjernikom,(Uporediti: Medžmu'ul-fetava, 12/478-479, 19/218.) jer Svemogući Allah čovjeka ne opterećuje preko njegovih mogućnosti, kao osoba koja je nijema i ne može očitovati kelime-i-šehadet ili je onesviješćena pa ne može obavljati namaz i sl., a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
