Pitanje:
Osoba se suočava s ogromnim psihičkim problemima zbog svog griješenja, molim vas za djelotvoran odgovor: činio je širk (višeboštvo) pa se pokajao, da li mu je dozvoljeno da to sakrije koristeći čak i lažima?
Pitanje 2:
Bolesno je sumnjičav, kako da se ophodi prema drugima kad ga neko pita o nečemu, a on sumnja u to, jer ako odgovori na pitanje, posumnja da je slagao osuđujući sam sebe zbog laži, prekoravajući se, poput nekoga koji sumnja da li je sa nekom ženom počinio blud ili nije, onda kad ga pitaju da li je bludničio ili nije? Da li će se izjasniti riječima: “Nisam počinio blud”, ili će reći: “Ne znam”, ili pak odgovara: „Da, uradio sam to.”
Odgovor:
Hvala Allahu!
Prvo, dužnost svakoga ko je počinio grijeh prema Uzvišenom Allahu, bez obzira na to radi li se o velikom ili malom širku (višeboštvu, neka nas Allah sačuva od toga), jeste pokriti se Allahovim pokrivačem. Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Sustegnite se prljavih djela koje je Uzvišeni Allah zabranio; ko bude zgriješio neka se pokrije Allahovim pokrivačem.” (Hadis bilježi Bejheki, a potvrdio ga je El-Albani u djelu Es-silsila es-sahiha, broj 663.
Poslanik je upozorio na činjenje grijeha, zabranivši da se javno govori o tome, jer javno pričati o grijehu dovodi do toga da počinilac potcjenjuje počinjeni grijeh, omalovažava Božije granice i ne pridržava ih se. Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da kaže: “Svim pripadnicima mog umeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. U javne grijehe ubraja se i ono što čovjek uradi noću, pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: ‘O ti, sinoć sam radio to i to.’ Gospodar mu je tokom noći sakrio sramotu njegovu, a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prikrio.” (Bilježe Buhari 5721 i Muslim 2990.)
Ibn Kajjim kaže: “Onaj ko sakrije svoj grijeh, on se smatra manjim u odnosu na onoga ko ga je javno počinio, jer grijeh onoga ko prikrije svoj grijeh smatra se manjih grijehom od grijeha čovjeka koji o njemu priča drugima čime se udaljava od Allahovog oprosta, u skladu s riječima Poslanika, alejhis-selam, koji kaže: “Svim pripadnicima mog umeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. (Preneseno iz djela Igasetu el-lehfan , 2/147.)
Poznato je da se višeboštvo smatra najvećim i najgnusnijim grijehom, a onaj ko ga počini dužan je što prije pokajati se, odbacujući višeboštvo i ponovo prihvatiti islam. Propisano mu je da se okupa, jer je to Poslanik, alejhis-selam, naredio Kajsu b. Asimu.
Također, dužan je sakriti taj grijeh od ljudi, koliko god je to moguće, a ako ga neko pita o tome, mada je takvo nešto nerealno i neobično, neka ne odgovara, ili neka šuti, ili pak neka priča o nečemu što upućuje na suprotno od toga, odnosno da onaj koji sluša shvati da ovaj želi reći nešto sasvim suprotno, kao naprimjer: „Nisam počinio višeboštvo”, zamislivši u sebi: „…tokom ovog dana.”
El-Hafiz b. Hadžer, Allah mu se smilovao, komentirajući kazivanje o Maizu, r.a., kaže: “Iz njegovog se pitanja shvata da je pohvalno onome ko se nalazi u istoj situaciji pokajati se Uzvišenom Allahu, zaštititi sam sebe i ne spominjati to, u skladu s hadisom Poslanika, alejhis-selam, koji kaže: „Bilo bi ti bolje da si ga pokrio svojom odjećom.”
U skladu s ovim Šafi kaže: “Bolje je onome ko počini grijeh, pa mu ga Allah prikrije, da i sam to krije i da se pokaje”, navodeći kao dokaz kazivanje o Maizu s Ebu Bekrom i Omerom. (Preneseno iz djela Fethul-Bari 12/124.)
Drugo, što se tiče pitanja o onome koji se suočava sa sumnjom i opsesijom, kao neobičnim vidom mentalnog oboljenja, njegov lijek je da traži zaštitu od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana tjerajući od sebe njegovo spletkarenje, odnosno suprotstavljajući se i zanemarivajući ga.
Ibn Hadžer el-Hejtemi, Allah mu se smilovao, bio je upitan: „Da li postoji lijek protiv opsesivnosti?“
Odgovorio je: “Postoji vrlo koristan lijek, putpuno zanemarivanje toga, ako postoji bilo kakva nedoumica kod čovjeka, ako se čovjek ne obazire, opsesija se neće ustaliti kod njega, već će nakon kraćeg vremena nestati, a to su već isprobali oni koji su na Pravom putu.”
Međutim, ko joj se prepusti i bude radio po njenim pravilima, ona će se vremenom povećavati, sve dok ga ne svrsta među lude osobe, čak i gore od toga, kako smo već vidjeli kod mnogih koji su bili iskušani time, prepustili su joj se i podlegli su pred šejtanskim došaptavanjem.
Poslanik, alejhis-selam, ukazao je na to: “Čuvajte se el-Velehana, šejtana koji ubacuje sumnje onome koji se abdesti.” Hadis je El-Albani označio slabim u djelu Daiful-džami. Nazvan je Velehan jer intenzivno došaptava onome koji se abdesti da bi ga zbunio, kako je pojašnjeno u knjizi Miškatul-envar (Niša svjetlosti), a također se o ovome nalazi potvrda i u dva Sahiha. Onaj ko bude iskušan opsesijom (došaptavanjem, navođenjem na zlo) neka zatraži utočište od Uzvišenog Allaha i prekine te misli.
Razmisli o ovom korisnom lijeku kojem nas je poučio onaj koji ne priča umetu po hiru svome. Onaj kome ovaj lijek ne pomogne lišen je svakog dobra, jer, saglasno svima, opsesija dolazi od šejtana, a njegov cilj je odvesti vjernika u bezdan zablude, nedoumicu, mučan život, tamu duše i njenu ozlojađenost kako bi osoba izašla iz okrilja islama a da to i ne primijeti: “Šejtan vam je očiti neprijatelj i tako ga i smatrajte.” Preneseno iz djela Fetava el-fikhijja el-kubra (1/149).
Ono što upućuje na to da je opsesivnost dovela ovu osobu u vrlo lošu i neprirodnu situaciju jeste i to da sumnja da li je počinio blud ili nije! Ovo se ne dešava s osobom koja nije iskušana, već s onim ko je pod kušnjom, izmanipulisan, kime se šejtan poigrava kako bi ga učinio tjeskobnim, odnosno da takav čovjek postane potišten i depresivan, kako bi mu vjerske stvari pale vrlo teško, a on izašao iz okvira vjere. Dužan je da ne pridaje važnost opsesiji i da se ne brine zbog toga, bez obzira na to da li se to odnosi na višeboštvo ili blud, ili je pak počinio bilo koji grijeh. Neka mu glavna preokupacija bude borba protiv šejtana, kako bi ga pobijedio, a to se neće ostvariti ničim drugim osim uz Allahovu pomoć, strpljivim izvršavanjem Njegovih dužnosti i pridržavanjem granica koje je On uspostavio.
Osnova je da se musliman smatra nedužnim, a ako se posumnja, uslijed bolesti i problema koje ima, da li je neko počinio grijeh ili nije, neka se zna da uvjerenje ili stvarno stanje nije poništeno sumnjom, jer je uvjerenje ovdje to da se osoba nije upustila u grijehe, tako da će ovo uvjerenje ostati relevantno i neće biti eliminisano sumnjom.
Allah najbolje zna!
Izvor: islamqa
