PITANJE:
Neki ljudi, kada im neko od bližnjih oboli od ludila, odlaze narodnim “ljekarima” koji prizivaju džine izvodeći čudne radnje. Nakon što se bolesnik zadrži kod njih određeno vrijeme, saopće mu da je uzrok bolesti džin; tj. sihr. Zatim počnu sa liječenjem bolesnika i on “ozdravi”. Za takav poduhvat, njima se daju ogromne svote novca. Kakav je stav Šerijata o ovome i o zapisima sa kur'anskim ajetima, koji se kasnije stavljaju u vodu i piju?
ODGOVOR:
Lječenje oboljelog od ludila kur'anskim ajetima i ljekovima je dozvoljeno, ukoliko je onaj ko to radi, nosilac ispravne akide (vjerovanja) i dosljedan sljedbenik Šerijata.
Što se, pak, tiče onih koji za sebe tvrde da znaju nešto od gajba (samo Allahu, subhanehu ve te’ala, poznatog) ili koji prizivaju džine, kao i nepoznatih i sumnjivih osoba (o kojima se ništa pouzdano ne zna), kao što je i način njihovog “liječenja” nepoznat; svima njima nije dozvoljeno odlaziti, pitati ih nešto, niti se “liječiti” kod njih. Ovo kažem zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ko ode vračaru i pita ga o nečemu, neće mu se primiti namaz četrdeset dana.” (Muslim, Sahih, poglavlje: “Selam”, 2230.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je također rekao: “Ko ode vračaru, pa povjeruje u ono što on govori, počinio je kufr (nevjerstvo) u ono što je objavljeno Muhammedu.” (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3904; Tirmizi, poglavlje: “Čistoća”, 135; Ibn Madže, poglavlje: “Čistoća”, 639. i Ahmed, 2/408.-476.)
Hadisi koji govore o zabrani odlaska i pitanju vračara za savjet su mnogobrojni. Vračari su svi oni koji tvrde da znaju gajb i koji se pomažu džinima, kao i oni iz čijih se postupaka može zaključiti da čine nešto od toga.
Povodom takvih se prenosi poznati hadis kojeg bilježe imam Ahmed i Ebu Davud sa dobrim lancem prenosilaca (džejjid) od Džabira – Allah, dželle šanuhu, neka je njime zadovoljan – u kojem kaže: “Upitan je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o nušreti, pa je rekao: ‘To je od šejtanskoga posla.’” (Ahmed, 3/294. i Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3868.)
Učenjaci su za nušret rekli da su predislamski Arapi sihr liječili sihrom. Ovome se pridodaje svako liječenje u kojem se pomoć traži od vračara.
Treba znati da liječenje svih bolesti (kao i sve vrste duševnih bolesti) treba biti na dozvoljen i šerijatski utemeljen način. Kao što je to učenje nad bolesnikom, upućivanjem dove i sl. Kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Rukja je dozvoljena ako nije širk.” (Muslim, poglavlje: “Selam”, 2200.)
Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “O Allahovi robovi, liječite se, ali se nemojte liječiti haramom (onim što je zabranjeno).” (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3874.)
Dozvoljeno je pisanje ajeta i šerijatski utemeljenih dova šafranom po čistom tanjiru ili čistim listovima, koji se zatim saperu, a bolesnik to popije. Onaj koji tako liječi mora biti poznat po svom dobru i ustrajnosti u Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri. Ovakav način liječenja se prenosi od velikog broja selefa (ispravnih prethodnika ovog ummeta), kao što to bilježi Ibn – Kajjim – Allah, subhanehu ve te’ala, mu se smilovao – u svome djelu “Zadul mead”. Uspjeh je od Allaha, dželle šanuhu.
Šejh Ibn Baz, “Fetava hejeti kibaril – ulema”
