Pitanje:
Es-selamu alejkum! Da li je potrebno sjediti na mjestu gdje se klanja sabah-namaz i mirovati, u džamiji, čitavo vrijeme, sve do duha-namaza i činiti zikr, da bi se dobila nagrada umre i hadždža? To mi je, iskreno, teško fizički izdržati. Neka vas Allah nagradi najljepšom nagradom! Es-selamu alejkum!
Odgovor:
Alejkumusselam! Hvala Allahu i neka je salavat i selam na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Česta praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je, da nakon što klanja sabah-namaz ostane sjediti u mesdžidu sve dok ne izaðe sunce i ne podigne se na horizontu. O tome govore mnoge vjerodostojne predaje, a izmeðu ostalog i sljedeća:
Simak b. Harb je rekao: ”Pitao sam Džabira b. Semuru, r.a., da li se družio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme. On mi je odgovorio: ‘Da, mnogo. On ne bi ustajao sa svoga mjesta na kojem je klanjao sabah-namaz sve dok ne bi izašlo Sunce, a kada bi Sunce izašlo, on bi ustao. Oni (ashabi) su prepričavali dogaðaje iz džahilijjeta (paganstva) pa su se smijali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, se osmjehivao.”’ (Muslim, br. 670)
Što se tiče hadisa u kojem se spominje nagrada umre i hadždža za onoga ko klanja sabah-namaz i nakon toga ostane sjediti na svome mjestu sve dok ne izaðe Sunce, taj hadis bilježi imam Tirmizi u svome Sunenu, a on glasi ovako:
Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko klanja sabah u džematu, a zatim ostane sjediti čineći zikr (spominjući Allaha) sve dok ne izaðe Sunce, a zatim klanja dva rekata, imat će nagradu obavljenog hadždža i umre”, pa je još Poslanik, s.a.v.s., dodao: ”Potpunih, potpunih, potpunih.” (Tirmizi, br. 586. Ovu predaju je šejh Albani ocijenio dobrom u Es-Sahiha, br. 3403, i u Sahihut-tergib, br. 464)
Sličnu predaju bilježi i imam Taberani u Evsatu:
Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, s.a.v.s., nakon što bi klanjao sabah-namaz, ne bi ustao sa svoga mjesta sve dok ne bi došlo vrijeme namaza (nakon što izaðe Sunce i malo se podigne na horizontu), a onda bi rekao: ‘Onaj ko klanja sabah-namaz, a zatim ostane sjediti na svome mjestu sve dok ne bude mogao klanjati namaz, imat će nagradu primljene umre i hadždža.” (Taberani u Evsatu, Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihut-tergib, br. 468)
Oko same vjerodostojnosti ovog hadisa postoji spor meðu islamskim učenjacima, ali dobrim su ga ocijenili neki hadiski stručnjaci poput Munzirija, Hejsemija i šejha Albanija.
Da bi ostvario nagradu umre i hadždža, mora li čovjek sjediti tačno na mjestu na kojem je klanjao namaz ili mu je dozvoljeno da se pomjeri na neko zgodnije mjesto u džamiji, nasloni se na zid itd.? Po ovom pitanju postoje različita mišljenja islamskih učenjaka. Jedni se strogo drže vanjskog značenja hadisa u kojem stoji da čovjek treba ostati sjediti na svome mjestu gdje je klanjao (medžlis ili musalla) tako da se pomjeranjem u drugi dio džamije gubi ova nagrada (hadždža i umre), ali ima nagradu za boravak u džamiji i zikr koji čini. Isto tako, kažu da je ova nagrada koja je obećana u hadisu velika, pa se oko nje treba potruditi uložiti i malo veći napor.
Druga skupina učenjaka kaže da je čovjeku dozvoljeno da se nakon namaza pomjeri u bilo koji dio džamije i čineći zikr dočeka izlaz Sunca, ta da će i na taj način ostvariti ovu veliku nagradu. Dokaz im je činjenica da bi se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nakon što bi završio namaz i predao selam, okrenuo prema svojim ashabima i na takav način bi promijenio mjesto na kojem je klanjao, ali je i pored toga ostao sjediti u džamiji sve do izlaska Sunca, i u tom kontekstu izrekao je mnoge hadise o vrijednosti tog čina. Isto tako, u Tirmizijinoj predaji na kojoj se u globalu i zasniva ova nagrada (umre i hadždža) uopće se ne spominje uvjet da mora ostati sjediti na svome mjestu, već se samo kaže ”Ko klanja sabah u džematu, a zatim ostane sjediti čineći zikr…”
U svakom slučaju bilo bi bolje i preče ostati sjediti na istom mjestu gdje je čovjek obavio namaz jer će tako, uz Allahovu pomoć, sigurno ostvariti ovu veliku nagradu. Ovo je bila i praksa velikog učenjaka i pobožnjaka Ibn Tejmijje, r.h. Isto tako, u većini džamija (barem u Bosni) sabah-namaz se klanja pola sata ili nešto više pred izlaz sunca tako da u tom slučaju sjedenje na mjestu klanjanja do izlaska sunca i nije neko veliko opterećenje. Ukoliko se čovjek, zbog velikog fizičkog opterećenja ipak pomjeri u neki drugi kut džamije očekujući ovu veliku nagradu, nadati se, uz Allahovu pomoć, da će je i ostvariti zbog spomenutih argumenata druge skupine učenjaka.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Amir Durmić, prof.
