Pitanje:
Da li postoji način da se razluči opsesija koja dolazi od šejtana od one koja je plod duše, odnosno psihe? Da li je moguće znati koja od njih dolazi od nekoga drugog? Ako je je opsesija pishičko oboljenje, da li će osoba biti odgovorna za posljedice čak i ako joj se suprotstavlja?
Odgovor:
Hvala Allahu! Prvo, opsesije s kojima se čovjek suočava nisu sve na istom stepenu, u smislu bolesti, ishodišta odakle potječu i utjecaja koji imaju.
Opsesije koje tjeraju čovjeka da sluša zabranjene stvari, čini gnusna djela i koje mu se uljepšavaju dolaze iz tri ishodišta: duše, koja je sklona zlu, potom od džina u šejtanskom obliku i od džina u ljudskom obliku.
Uzvišeni Allah, pojašnjavajući dušu kao prvi izvor opsesije, kaže: „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.“ (Kaf, 16)
Uzvišeni Allah, pojašnjavajući djelovanje džina u šejtanskom obliku, kao drugi izvor opsesije, kaže: „Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ‘O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?’” (Ta-Ha, 120)
O trećem izvoru Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!’” (en-Nas, 1-6)
Dakle, ove opsesije dolaze od džina i od samih ljudi.
Kad se čovjeku tokom uzimanja abdesta i u namazu nameće opsesivnost tako da ne zna kako se abdestio, ili koliko je rekata klanjao, onda je taj vid opsesije plod šejtana. U tom slučaju dovoljno mu je traženje zaštite i utočišta od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana. Ako joj se čovjek prepusti i udovolji njenim zahtjevima, tada šejtan njime ovlada i upravlja.U tom slučaju opsesija koja se izlaže postaje razorna bolest, odnosno „opsesivno-kompulzivni“ poremećaj. O ovom vidu bolesti jedan stručnjak, specijalista, kaže da je to bolest kao i svako drugo oboljenje. Ona se očituje u načinu razmišljanja, kretanja, misli koje se pojavljuju i ponavljaju, a koje osoba pokušava odbaciti ili im se suprotstaviti. On shvata da je takav način ponašanja pogrešan, nema smisla, ali postoji nešto što ga tjera da to čini. U većini slučajeva nemoćan je oduprijeti se opsesijama. Njihov intenzitet je različit čak da se čini kako je bolesna osoba uslijed jakih opsesija potpuno zadovoljna njima. Ovi vidovi opsesivnosti očituju se kod čovjeka u izvršavanju vjerskih dužnosti i ovozemaljskih poslova.
Opsesije koje dolaze od šejtana nestaju kad čovjek zatraži utočište od Uzvišenog Allaha i Njegovu zaštitu. Također, nestaju kada je čovjek povezan sa svojim Gospodarem pokornošću, izvršavanjem vjerskih dužnosti izbjegavajući zabranjena djela.
Što se tiče opsesivno-kompulzivne bolesti, ona se smatra psihičkim oboljenjem, kako je već spomenuto.
Razliku između šejtanovog došaptavanja, odnosno opsesije koja dolazi od šejtana i opsesije koja dolazi iz čovjekove duše najbolje je pojasnio šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, prenoseći od nekih učenjaka: „Ibn Hazim pojasnio je razliku između ova dva vida opsesivnosti na sljedeći način: ‘Ono što tvoja duša mrzi za sebe dolazi od šejtana. Zato traži utočište od toga od Uzvišenog Allaha. A ono što je tvoja duša zavoljela za sebe dolazi od nje same, pa to spriječi.’” (Medžmuu fetava, 17/529 i 530)
Dakle, duša došaptava većinom ono što se odnosi na prohtjeve i užitke kojima ljudi obično teže.
Neki učenjaci naveli su drugu vrlo bitnu razliku, a ona se odnosi na to da opsesivnost od šejtana uljepšava griješenje dok ga musliman ne počini, a ako šejtan bude nemoćan, počinje s navraćanjem na drugi vid griješenja; ako i tu bude nemoćan, onda navraća na treći itd. On se ne zanima određenim vidom griješenja koliko time da musliman bude grešan i neposlušan prema svome Gospodaru općenito. U tome je izjednačeno činjenje grijeha i zapostavljanje onoga što je obaveza, jer u biti sve je to grijeh.
Što se tiče došaptavanja duše, ona je ta koja nagovara čovjeka da griješi, podstiče ga na griješenje ponavljajući iznova svoj zahtjev.
Treće, musliman ne odgovara zbog opsesije koja dolazi od duše i šejtana, ako ne govori i ne radi u skladu s time.
Njemu je naređeno da to odbaci; ako je ravnodušan prema tome i slijedi opsesije, odgovarat će zbog te ravnodušnosti.
Naređeno je da čovjek ne obraća pažnju na šejtanovo došaptavanje, te da kad u namazu posumnja u broj rekata, u obzir uzme da je klanjao manji broj. Naređeno je da se traži utočište od šejtana od Uzvišenog Allaha, da pljucne tri puta na lijevu stranu kad mu se pojavi šejtanovo došaptavanje u namazu. Također mu je naređeno da se druži s odabranim osobama, a udalji od loših. Ko se ne bude pridržavao navedenog prepustit će se lošim djelima, udovoljavajući džinima šejtanima i ljudima, a zbog toga će biti pitan.
Što se tiče opsesivno-kompulzivnog poremećaja, to je bolest, kako smo spomenuli, koja ne pričinjava štetu muslimanu, jer neće odgovarati kod Uzvišenog Allaha, zato što je izvan domašaja njegove želje. Uzvišeni Allah kaže: „Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte – za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzivosti biće ti koji će uspjeti.“ (et-Tegabun, 16)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah, dž.š., oprostio je mom umetu ono što im duše došaptavaju, sve dok ne govore ili ne rade po tome.“ (Bilježe el-Buhari, 4968, i Muslim, 127.)
Onaj ko je iskušan ovim vidom opsesije neka neprestano uči Kur'an, čini zikr, ujutro i navečer. Dužan je osnažiti svoje vjerovanje pokornošću i udaljavanjem od zabranjenih djela. Također, neophodno je da se posveti obrazovanju, jer šejtan i ako uspije savladati pobožna čovjeka, neće uspjeti savladati učenu i obrazovanu osobu.
Šejtan se pojavljuje i uljepšava muslimanu stvari zabranjene od Allaha, Poslanika ili vjerozakona, tako da ih musliman počinje prezirati i odbacivati. Suprotstavljanje ovim zabranjenim djelima i njihovo preziranje dokaz je ispravnosti imana, stoga je neophodno boriti se, uložiti trud i ne udovoljavati onome što poziva ka zlu.
Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: „U riječima Uzvišenog Allaha: ‘Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati.’ Dakle, ako čovjek bude pitan, neće biti kažnjen, osim ako je bio u mogućnosti odbaciti to od sebe; ako nije mogao odbaciti opsesivnost čovjek neće biti pitan. Prezirati navođenje na zlo je dio imana.“ (Tefsir Ibn kesir, 1/343)
Šejh Abdulaziz b. Baz, Allah mu se smilovao, kaže: „Čovjeka napadaju opsesije i svakojake misli, a posebno glede Božijeg jedinstva i vjerovanja. Da li će čovjek biti pitan za ovo?
Odgovor je glasio: „Potvrđeno je hadisom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dva Sahiha da je rekao: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Allah, dž.š., oprostio je mom umetu ono što im duše došaptavaju, sve dok ne govore ili ne rade po tome.’’ Također, je utvrđeno da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali Poslanika o mislima koje im se nameću, kako je navedeno gore u pitanju, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ‘To je iskreno vjerovanje.’ (Bilježi Muslim). Također Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ljudi će neprestano postavljati pitanja, dok na kraju ne budu upitali: ‘Dobro, ovo su Allahova stvorenja, a ko je stvorio Allaha?’ Ako neko od vas primijeti takvo nešto kod sebe, neka kaže: ‘Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika.’’ U drugom predanju se kaže: ‘Neka zatraži zaštitu kod Uzvišenog Allaha i neka prestane.’” (Bilježi Muslim u Sahihu). Preneseno iz djela Tuhfetul-ihvan, pitanje pod brojem 10.
Allah najbolje zna!
Izvor: islamqa
